Kina je stigla do Afrike – zašto nije osvojila svijet?
Od flota Zheng Hea do današnjih luka, željeznica i kontejnera: što nam šest stoljeća kineskih odnosa s Afrikom govori o trgovini, moći i kolonijalizmu?
Postoji jedno povijesno pitanje koje me već dugo kopka. Ako je Kina početkom 15. stoljeća bila jedna od najvećih i najbogatijih država svijeta, ako je raspolagala flotama koje su prelazile Indijski ocean i stizale sve do istočne Afrike, zašto nije učinila ono što će samo nekoliko desetljeća poslije početi raditi Europljani? Zašto nije stvarala kolonije, osvajala udaljene teritorije i svoju pomorsku prednost pretvorila u globalno carstvo?
Između 1405. i 1433. admiral Zheng He predvodio je sedam velikih ekspedicija dinastije Ming. Kineske flote prolazile su jugoistočnom Azijom i Indijskim oceanom, dolazile do Indije, Perzijskog zaljeva, Arapskog poluotoka i istočne Afrike. Bila je to impresivna demonstracija gospodarske, tehnološke i organizacijske snage kineske države. Portugalci tada još nisu oplovili Afriku, Kolumbo nije prešao Atlantik, a europska kolonijalna carstva nisu postojala.
A onda je Kina praktički stala.
Nije odustala zato što nije znala graditi brodove ili zato što nije mogla ploviti daleko. Dokazala je da može. Ali kineske ekspedicije nisu bile zamišljene poput kasnijih europskih kolonijalnih pothvata. Kina je željela trgovati, uspostavljati diplomatske odnose, osiguravati pomorske pravce i demonstrirati moć cara. Nije iz toga automatski slijedila potreba da svaki prostor do kojeg kineski brodovi doplove postane kineski teritorij.
Kina je bila odredište, Europa je tražila put
Pokušamo li svijet pogledati očima kineskog državnika 15. stoljeća, takav pristup postaje razumljiv. Kina je imala golemo stanovništvo, veliko unutarnje tržište, razvijenu poljoprivredu, gradove i proizvodnju robe koju je ostatak svijeta želio kupovati. Nije bila periferija koja očajnički pokušava pronaći put do bogatstva. Ona je već bila jedno od mjesta prema kojima je bogatstvo teklo.
Europljani su imali potpuno drukčiji problem. Oni su pokušavali doći do Azije. Portugalci su tražili pomorski put prema njezinoj robi. Španjolci su tražili drugi. Poslije su se uključili Nizozemci, Englezi i Francuzi. Njihove države bile su manje i međusobno konkurentske. Ako Portugal pronađe novi trgovački put, Španjolska mora odgovoriti. Ako Nizozemci stvore trgovačko carstvo, Englezi ih pokušavaju sustići.
Tu nastaje zanimljiv paradoks. Kina je bila dovoljno velika da može odustati. Europa je bila toliko podijeljena da nitko nije mogao zaustaviti njezino širenje. Kineski car mogao je zaključiti da su udaljene ekspedicije preskupe i nepotrebne. Nije postojao europski car koji bi Portugalcima, Španjolcima, Nizozemcima i Englezima mogao narediti da svi ostanu kod kuće. Ako bi jedan odustao, pokušao bi drugi.
A trgovina se u europskom slučaju postupno povezivala s vojnom silom i teritorijalnom kontrolom. Trgovačka postaja mogla je postati utvrda, utvrda kolonija, a kolonija dio carstva. Kina je krenula drugim putem.
Šest stoljeća poslije Kina ponovno dolazi u Afriku
I upravo se ovdje pojavljuje zanimljiva paralela s 21. stoljećem. Šest stoljeća nakon Zheng Hea kineski brodovi ponovno masovno dolaze u Afriku. Samo što danas uglavnom nisu ratni brodovi koji dolaze osvojiti obalu. Uz njih dolaze kontejneri, građevinske kompanije, krediti, željeznice, luke, rudarski projekti, elektrane i telekomunikacijska infrastruktura.
Kina ponovno želi trgovati. Današnja Kina jedan je od najvažnijih trgovinskih partnera afričkih država i veliki sudionik u financiranju i gradnji infrastrukture na kontinentu. Kineske kompanije grade ceste, pruge, luke i elektrane, dok Kina dobiva tržišta, poslovne ugovore i pristup sirovinama potrebnim njezinu gospodarstvu.
To nije kolonijalizam 19. stoljeća. Kina ne pretvara afričke države u kineske kolonije niti ondje postavlja kineske guvernere. Ali to ne znači da je riječ o odnosu bez interesa ili bez politike. Kina želi resurse, tržišta, politički utjecaj i sigurne trgovačke pravce. Afričke države žele kapital, infrastrukturu i kupce za svoje proizvode i sirovine. Koliko je taj odnos povoljan za pojedinu zemlju ovisi o konkretnim ugovorima, dugu, lokalnom gospodarstvu i pregovaračkoj snazi.
Zato bi bilo jednako pogrešno današnju kinesku prisutnost automatski nazivati kolonijalizmom kao i zamišljati je kao dobrotvornu pomoć bez kineskog interesa. Kina nije u Africi zato što je altruistična. Tamo je zato što joj Afrika treba. Ali zanimljivo je kako pokušava ostvariti taj interes.
Tu se nakon šest stoljeća pojavljuje odjek Zheng Heova vremena: trgovina, infrastruktura, diplomatski odnosi i demonstracija gospodarske moći važniji su od klasičnog teritorijalnog osvajanja.
Od Zheng Hea do kontejnera, kapitala i željeznica
Naravno, današnja Narodna Republika Kina nije dinastija Ming i bilo bi previše jednostavno govoriti o nepromijenjenoj kineskoj strategiji koja traje šest stoljeća. Između te dvije Kine stoje propast dinastija, europski imperijalizam, Opijumski ratovi, revolucije, komunizam i potpuna transformacija svjetskog gospodarstva.
Ali povijesna paralela ipak provocira. U 15. stoljeću kineski brodovi dolaze do Afrike, trguju, uspostavljaju odnose i odlaze kući. U 19. stoljeću europski brodovi dolaze u Afriku, a iza trgovaca sve češće ostaju vojnici, zastave, granice i kolonijalne uprave. U 21. stoljeću Kina ponovno dolazi u Afriku – ovaj put s kontejnerskim brodovima, kapitalom, građevinskim kompanijama, prugama i lukama.
Moć se više ne mora mjeriti samo količinom teritorija obojenog vlastitom bojom na karti. Može se mjeriti time tko gradi luku, tko financira željeznicu, čijom opremom prolaze telekomunikacije, kamo odlaze sirovine i čiji kontejneri iz luke isplovljavaju.
I upravo zato priča o Zheng Heu danas postaje još zanimljivija. Možda Kina u 15. stoljeću nije propustila postati europsko kolonijalno carstvo. Možda joj takav oblik carstva jednostavno nije bio potreban.
Ironija je u tome što je Europa tijekom sljedećih stoljeća pokazala koliko teritorijalna, vojna i tehnološka ekspanzija može biti moćna. Kina je posljedice toga na vlastitoj koži osjetila u 19. stoljeću. Danas, kada je ponovno jedna od najvećih svjetskih sila, moć gradi i drukčijim instrumentima.
Nekada su prema Africi plovili brodovi Zheng Hea. Danas prema njoj plove kontejneri, kapital i inženjeri.
Ne moraš posjedovati zemlju da bi s njom trgovao, ne moraš njome upravljati da bi u njoj imao utjecaj i ne moraš je pretvoriti u koloniju da bi od nje imao gospodarsku korist.
Možda je upravo to najzanimljivija poveznica između kineskih brodova koji su prije šest stoljeća stigli do Afrike i kineskih brodova koji ondje pristaju danas.
About Author
