DANI OTVORENIH VRATA KUĆE PANONSKOG MORA
Od 02. do 08. ožujka održavali su se Dani otvorenih vrata Kuće panonskog mora u Velikoj, a to je ujedno bila i dobra prilika za odlazak u unutrašnjost parka prirode i uživanje u njegovim čarima.
Početkom veljače objavili smo vijest koju nam je proslijedila zagrebačka PR agencija Lollipop o tome kako je u Velikoj otvorena Kuća panonskog mora. Odmah sam počeo razmišljati kako se to mora posjetiti, i mjesec dana kasnije ukazala se idealna prilika.
Velika se nalazi na središnjem dijelu južnog oboda parka prirode Papuk. Od Velike vodi cesta ka Jankovcu, možda i najpoznatijem papučkom hot spotu, a od Jankovca cesta ide prema Slatinskom Drenovcu, mjestu koje se nalazi na centralnom dijelu sjevernog oboda parka. Cesta od Velike do Slatinskog Drenovca jedina je prometnica pogodna za prolazak automobila koja park presijeca po pola. Dionica od Drenovca do Jankovca je asfaltirana u cijelosti, a ona ka Velikoj tek jednim dijelom, ali i to bi se trebalo promijeniti u bliskoj budućnosti. Na istočnom rubu parka prirode prolazi cesta Kutjevo – Orahovica, a na zapadnom prometnica Kamenski Vučjak – Voćin. U Voćinu je i sjedište parka prirode, dok se na Jankovcu nalazi eko točka, a u Velikoj Kuća panonskog mora, a Dani otvorenih vrata Kuće panonskog mora su bili i glavni motiv našeg posjeta parku prirode Papuk.
Na račvanju puteva kod Vukojevica skrenuli smo put Bekteža, mjesta najpoznatijeg po sjajnim pjenušcima koje proizvodi obitelj Josipović i začas se našli u Kutjevu. Na kutjevačkom glavnom trgu; sasvim prikladno nazvanim trgom graševine nalazi se ugostiteljski objekt vinarske obitelji Sontacchi. Stajanje u caffe baru „Ceco“ (nadimak pater familiasa obitelji Sontacchi – Hrvoja Sontacchia) na čašu Kitokreta ritual je koji se ne propušta prilikom prolaska kod Kutjevo. A prije toga „pobjegli“ smo malo i iz samog Kutjeva skrenuvši kod dvorca Turković desno i popevši se na jedan od brežuljaka koji nudi relaksirajući pogled.
U tom prekrasnom, nedavno temeljito restauriranom dvorcu koji je u vlasništvu koncerna Agram prošle godine je održana i dodjela priznanja laureatima kutjevačkog festivala graševine, te simpozij o graševini. Odmah uz dvorac se nalazi i vinarija Kutjeva d.d., a prije njega, s lijeve strane novosagrađena, ultramoderna vinarija Galić. Marketinški stručnjaci kažu da seksualne aluzije najbolje prodaju proizvod, pa tako ni Kitokret nije iznimka. A osim samog Kitokreta obitelj Sontacchi imaju i druga sjajna vina, njihov orange cuvée Superslav primjerice bio je prava senzacija na ovogodišnjem vinskom festivalu WineOs. Uživanje sa prirodnim ljepotama uvijek treba kombinirati sa ambijentalnom enogastronomijom, i zastati na uzbudljiv mjestima na putu do željene destinacije, zato i ovaj poduži uvod na početku!
Nakon kratkog, ali slatkog jutarnjeg uživanja u vinu produžili smo dalje do dvadesetak kilometara udaljene Velike. Na potezu od Kutjeva do Vetova može se ići glavnom cestom uz koju se nalazi ribarska kuća Lukač, a postoji i alternativni put preko pitoresknih sela Mitrovac, Venje, Hrnjevac uz koja se nalaze vrhunski vinogradarski položaji, a što najbolje znaju ljubitelji vina Vlade Krauthakera koji ima naviku da prilikom buteljiranja svojih premium vina na etiketi posebno naznači položaj s kojeg je ubrano grožđe od kojeg je vino sačinjeno. U Vetovu se također nalaze sjajne vinarije Jakobović i Soldo, ali tajming nam nije dopuštao da se i tamo zaustavimo. Jer ipak nas čeka edukacija u Kući panonskog mora i aktivni odmor u parku prirode Papuk.
Nakon što smo prozujali kroz južno Podpapučje, ili sjeverni obod Zlatne doline stižemo do Velike. A Velika je uistinu velika, doduše ne toliko po broju stanovnika koliko po površini. Stižemo do Kuće panonskog mora i uz pomoć edukativnog filma u projekcijskoj dvorani odlazimo na putovanje dugo osamnaest milijuna godina, u vrijeme kada je Papuk bio samo jedan od otoka u Panonskom moru, a sama prezentacija završava na interaktivnom podu dvorane, igrom u pijesku Panonskog mora. Nakon toga odlazimo u izložbeno – edukativnu dvoranu u kojoj se nalaze interaktivni ekrani i stvarni fosili pronađeni na Papuku. Zasebno su obrađeni podmorje, obala, kopno u miocenu i Papuk danas. Osim naše peteročlane ekipe u Kući panonskog mora u to vrijeme se nalazio i velik broj drugih posjetitelja, i mnoštvo razdragane dječice koja su se zabavljala tražeći virtualne fosile ili igrom na otvorenim u labirintu sa DA/NE pitalicama.
Nakon edukativnog dijela posjeta došao je red i na rekreativni. Iznajmili smo električne bicikle i uputili se, a gdje drugdje nego prema Jankovcu. Put je dugačak oko petnaest kilometara, a jednim dobrim dijelom cesta je i asfaltirana. Od Velike do Jankovca ima nekih 220 metara uspona, ali električnim biciklima to nije nikakav problem. Vozeći bicikl uzbrdo imate dojam kao da vozite po ravnom.
I nakon kraće ugodne vožnje evo nas na Jankovcu. Prošli smo biciklima poučnu stazu, zastali osvježiti se u planinarskom domu, uz piće pojeli i čobanac (koji se doduše nešto razlikuje od standardnog slavonskog čobanca, ali je sasvim dobra „injekcija“ kalorija tijekom outdoor aktivnosti) i potom krenuli cestom ka Slatinskom Drenovcu, ali samo vrlo malo. Kada smo došli do okuke s koje se vidi slap Skakavac ostavilo smo bicikle, provukli se ispod metalne ograde na cesti i drvenim stepenicama se uputili ka Skakavcu, kako bismo ga doživjeli u njegovoj punoj ljepoti. A Skakavac pada, račva se, širi u desetine krakova. Jedan divan prizor kojeg se ne možete zasititi.
Poslušavši savjet rendžera s kojim smo pročavrljali ispred planinarskog doma uputili smo se nazad ka Velikoj alternativnim putem koji vodi pored objekta šumarskog fakulteta. Početni dio je bio iznimno zahtjevan. Uspon, uspon i uspon, i to nerijetko preko prepreka u vidu srušenih stabala. Od velike pomoći tu je bila funkcija „walk“ na e-bajkovima koja omogućuje da se bicikl lagano kreće naprijed čak i onda kada ne okrećete pedala, tako da se nerijetko događalo da bicikl gura nas naprijed, a ne obrnuto.
Bilo je tu i sklizanja, i padova, ali uspjeli smo. Nakon nekog vremena došli smo na stazu i uslijedio je dugi spust ka Velikoj do koje smo došli praktično za čas. Tijekom kraće vožnje po mjestu svratili smo i do kampa, te adrenalinskog parka Duboka koji je još zatvoren, ali svoja vrata otvara uskoro, 15. ožujka. Sa sjetom i smiješkom prisjetio sam se prošlogodišnjeg sajma kampinga Caravana u nizozemskom Leeuwaredenu na kojem sam predstavljao kamping ponudu Slavonije, a između ostalog i ovaj kamp u Velikoj.
Na nizozemskom jeziku Slavonija se kaže Slavonië, a budući da je to bilo prvo predstavljanje Slavonije na ovom sajmu velika većina Nizozemaca je Slavoniju brkala sa Slovenijom. Ali uspio sam im na kraju objasniti da Slavonija nije Slovenija, da je vrlo slična sa Nizozemskom, jer je ravna, ali da ipak nije sva ravna, a tu tvrdnju sam ilustrirao spomenuvši naravno Papuk koji dijeli posavsku od podravske Slavonije. Iscrpljeni, ali zadovoljni napustili smo potom Veliku i opet se uputili ka Kutjevu, odabravši umjesto preko Našica rutu za povratak kući koja vodi preko Orahovice.
A usput smo naravno stali na prijevoju Međa, najvišoj točki te ceste na kojem se nalazi vidikovac s kojeg pogled puca na manastir sv. Nikole i bespuća panonske ravnice čiju blaženu monotoniju narušava samo vilanjska planina i njeno najviše brdo – Szársomlyó ili kako Hrvati običavaju reći – Aršanj. I na ovom vidikovcu postoje informativne ploče koje govore o parku prirode Papuk i nekadašnjem panonskom moru, a iza njega se nalazi put prema planinskom vrhu Kapavac. No to je već tema za jednu drugu priču.
Nakon prolaska kroz Duzluk koji se nalazi na samom sjeveroistočnom kraju parka prirode dolazimo u Orahovicu zastajemo u restoranu Dok Holliday, čiji je vlasnik nekadašnji gradonačelnik Orahovice Josip Nemec. Iscrpljeni i gladni dolazimo u restoran s ciljem da se regeneriramo. Ovo je moj prvi dolazak u taj restoran, ali samo čuo priče o obilnim, da ne kažem gigantskim porcijama i zato smo naručivanju hrane pristupili oprezno, da se ne bi „preračunali“. Naručujemo palačinke Dok holliday; započeli smo sa desertom, preskočivši glavno jelo i to se pokazalo kao mudra odluka.
Jer nakon pojedene palačinke jednostavno nije bilo mjesta u želucu za ništa drugo. Usprkos mnogobrojnim potrošenim kalorijama i činjenici da smo gotovo cijeli dan proveli u outdoor aktivnostima. Kušana palačinka je prava energetska bomba i obrok za sebe. Ovdje desert figurira kao glavno jelo. Palačinka punjena bananom, poslužena sa dvije kugle sladoleda i šlagom. Što ti više treba nakon cjelodnevnog lutanja po Papuku!? U ovaj restoran upali smo neplanirano, ali odmah sam zamijetio da je to sasvim dobra priča i za jednu posebnu reportažu.
Činjenica koja me posebno raduje je to što proljeće kalendarski još nije ni počelo, drugim riječima prava sezona lutanja i uživanja na Papuku tek dolazi.
GALERIJA:
About Author
