OD POŽAREVCA DO NEGOTINA – NEOTKRIVENO I MISTIČNO DONJE PODUNAVLJE, DAN PETI: MURALI, RAVNIŠTARKA, POŽAREVČKI MIR I PREPOROD

Zadnjeg dana press tripa po Istočnoj Srbiji tragao sam za muralima u Kučevu, prošao špilju Ravništarku, saznao nešto o povijesnom događaju koji je definirao južni dio današnje granice države u kojoj živim i pojeo slasno janjeće i svinjsko pečenje u zatvorskom restoranu. Malo kulture i urbanog hikinga, malo speleologije, malo lekcija iz povijesti, pa malo gurmanskog uživanja na neobičnoj lokaciji. Pa krenimo redom…

Nakon ugodno provedene noći u hotelu Rudnik probudio sam se probudio sam se u ranu zoru kako bih obavio dva zadatka. Prvi je bio pronaći u nekoj trgovini u Kučevu platnenu torbu u koju bih mogao staviti „višak“ stvari iz putnog kofera. Od svake turističke zajednice kroz čije smo područje prošli na našem road tripu kroz istočnu Srbiju dobili smo prigodnu poklon vrećicu sa brošurama, promotivnim materijalima i ponekim poklončićem, pa je prostora u koferu sve više ponestajalo.

Drugi zadatak je bio pokušati pronaći sve murale u Kučevu. Direktor turističke organizacije Kučevo Aleksandar Ilić govorio nam je o projektu „Kučevo – grad murala“ koji traje od 2015. godine, a inicirao ga je Kučevljanin Bojan Veljković, u to vrijeme student fakulteta primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Okupio je kolege s faksa, dobio potporu općine i lokalnog centra za kulturu, te krenuo sa ekipom u pretvaranje Kučeva u „metropolu srpskog murala“.

Motivi murala ukazuju na identitet i kulturno naslijeđe ovog kraja. Prvi mural u Kučevu, na istočnom ulazu u tržnicu oslikao je još slikar Dragan Kecman, a Bojan Veljković napravio je kao hommage Kecmanu mural nazvan „Sjećanje na učitelja“. U ranojutarnjoj šetnji pronašao sam pet murala, što nije niti pola, ali nema veze, imam još jedan motiv da se vratim u Kučevo.

Gradić iliti Varoš iliti palanka Kučevo je stvarno živopisan i divan. Smješten je u Zviškoj kotlini, a okružen masivom Sjevernog Kučaja, te Homoljskih i Zviških planina. U njemu nema puno novih zgrada, velika većina stambenog fonda izgrađena je u prošlom stoljeću, ali baš zato djeluje kao obavijen nekom patinom vremena, a šetnja kroz Kučevo je kao povratak vremeplovom pedeset godina unazad, tamo negdje u pretkrizno, „zlatno doba“ jugoslavenskog socijalizma. Nekad je stvarno dobro (kao u ovom slučaju) probuditi se ranije i napraviti nešto što nije u okviru regularnog programa.

Regularni program je predviđao obilazak pećine Ravništarke udaljene 12 km od Kučeva koja se nalazi u podnožju Homoljskih planina. Ova špilja 2007. godine proglašena je zaštićenim prirodnim dobrom i potpuno uređena za turističke posjete. Ukupna dužina svih pećinskih kanala je preko 600 metara, a dužina turističke staze iznosi 550 metara. Kroz nju protječe potok Ponorac.

Ova špilja se nekad zvala „Savina pećina“, a posjetio ju je i čuveni antropogeograf Jovan Cvijić 1894. godine. Sve do 1980. godine smatralo se da je ona duga osamdesetak metara, dalje se nije moglo ići zbog velikih virova, vode i mulja, a te godine su dva lokalna mladića, posve samoinicijativno uspjeli da prođu pećinu od početka do kraja, a tek onda dolaze speleolozi na čelu sa Radenkom Lazarevićem.

Na tu ideju su seoski mladići došli nakon što je u susjedstvu otvorena pećina Ceremošnja. Improvizirajući baklje od automobilskih guma i doslovce riskirajući vlastiti život uspjeli su proći cijelu pećinu. Temperatura u pećini je između 6 i 10 stupnjeva celzijusa, a u njoj žive šišmiši, daždevnjaci i pauci. Njen presjek je piramidalnog oblika i zbog toga što je riječ o špilji riječnog tipa ima samo jednu veliku dvoranu nazvanu „Crni dvorac“.

Po izlasku iz špilje dočekuje nas odličan homoljski sir i „svirka“ na bušini – tradicionalnom instrumentu sa Homoljskih planina izrađenom od lipova drveta. Bušin ili rikalo često se naziva „drevnim vlaškim telefonom“ jer su pomoću njega komunicirali pastiri na susjednim brdima. Ono što su sjevernoameričkim urođenicima bili dimni signali, to su drevnim vlasima bili zvučni signali sa bušina. Njegova dužina se obično određuje po visini svirača.

Nakon Ravništarke vraćamo se u sedamdesetak kilometara udaljen Požarevac, polaznu točku našeg peterodnevnog road tripa po istočnoj Srbiji iliti Donjem Podunavlju da bi posjetili interpretacijski centar „Požarevački mir 1718.“ Požarevački mir je povijesni događaj koji simbolizira vrhunac penetracije moći vladarske kuće Habsburg na jugu Europe jer su zavladali današnjom Srbijom sve do Ćuprije, Paraćina i Čačka koji je bio podijeljen tako da je jedan dio grada pripao Austriji, a drugi Turskoj. Time je uspostavljena kratkotrajna austrijska pokrajina „Kraljevina Srbija – Königreich Servien“ koja je potrajala tek nešto malo duže od dva desetljeća.

Nakon dvogodišnjeg austro-turskog rata (1716. -1718.) Osmanlije bivaju poražene i prisiljene na mirovne pregovore uz posredništvo Nizozemske i Velike Britanije koji su se odvijali u šatoru na brdu Sopot s kojeg se pruža odličan pogled na sam grad. Prethodno je princ Eugen Savojski, vlasnik Belja porazio Turke kod Petrovaradina 1716. godine, a sljedeće godine i kod Beograda.

Sam rat  počeo je zbog toga što je Austrija 1699. godine već porazila Tursku što je potvrđeno mirom u Sremskim Karlovcima, a nakon toga Turska te teritorijalne gubitke pokušava kompenzirati krenuvši u rat sa Venecijom na jugu, u Dalmaciji. Dodatni vjetar u leđa Turcima je bila i pobjeda u rusko – turskom ratu 1711. godine.Godine 1714. počinje osmi mletačko – turski rat, a Austrija Veneciji pritječe u pomoć napavši 1716. tursku sa sjevera čime počinje četvrti habsburško-turski rat. Fun fact cijele ove priče leži  u tome što je u ratu koji je prethodio Požarevačkom miru Venecija od Turaka preuzela Imotski, što je požarevačkim mirom i formalno potvrđeno. Da se to tada nije dogodilo Imotski bi danas bio u sastavu BiH, a ne Hrvatske. Požarevački mir iscrtao je današnju južnu granicu između BiH i Hrvatske. Što se tiče austrijskih osvajanja na sjeveru ona su pak bila kratkog vijeka i većina njih je poništena mirom u Beogradu iz 1739. godine.

Naime, 1735. godine započeo je novi rusko-turski rat zbog stalnih prepada Krimskih tatara na Ukrajinu. U srpnju 1737. Austrija ulazi u rat na strani Rusije, ali za razliku od prethodnog rata u kojem je pomogla Veneciju i u konačnici sama prosperirala, ovoga puta nije bila te sreće.  1739. godine biva poražena u bitci kod Grocke zbog čega gubi većinu teritorijalnih gubitaka dobivenih Požarevačkim mirom, što je pravno formalizirano Beogradskim mirom kojim se granica između dviju moćnih carstava koji su svojim srazovima krojili sudbinu svih naroda koji obitavaju na ovom prostoru ustaljuje na Savi i Dunavu.

Požarevac je slučajno izabran kao mjesto pregovora, Austrijanci su htjeli Smederevo, Turci Kladovo, a Požarevac koji se nalazi otprilike na pola puta nametnuo se kao kompromisno rješenje. U to vrijeme Požarevac je bio kasaba, nije niti imao jednu veliku zgradu koja bi primila sve pregovarače. Planirano je bilo da se napravi neka zgrada za pregovore, ali zbog nedostatka vremena odlučeno je da se oni odvijaju u šatoru, a replika takvog šatora nalazi se danas u interpretacijskom centru.Iako poraženi, Osmanlije su inzistirale na ravnopravnosti svih strana tijekom pregovora. Vjerovali su da onaj koji ulazi prvi u pregovarački prostor priznaje inferiornost. Kako bi osigurali da svi uđu u isto vrijeme na mjesto pregovora napravili su tri ulaza u šator.

Pregovori su krenuli pompozno, sa velikom pratnjom, ukrašenim konjima koji dovode pregovarače i bubnjevima. Ipak održano je devet runda pregovora i svaka nova sjednica je bila sve skromnija i napetija. Malo je nedostajalo da se odustane od pregovora i obnove ratna neprijateljstva, ali uz lobiranje posrednika to je ipak bilo izbjegnuto.  

Nakon interpretacijskog centra „Požarevački mir 1718.“ šećer (odnosno kolesterol) na kraju – ručak u restoranu „Preporod“ koji posluje u sklopu požarevačkog kazneno – popravnog doma „Zabela“. Posjetio sam stotine restorana, ali nikada prije nisam bio u restoranu koji posluje u sklopu zatvora.

U njemu rade zatvorenici osuđena za lakša kaznena djela koji su svojim primjerenim vladanjem dobili za to priliku. Hrana je tamo odlična, prava domaćinska, počevši od odlične krepke juhe do pogača, ljutih papričica, janjećeg i svinjskog pečenja sa mnoštvom povrća. Uređen je u rustikalnom, etno stilu, a sa zvučnika lepršaju uspješnice starih hitova kafanske muzike.

I što na kraju reći, nego zaključiti da je ova peterodnevna odiseja od Požarevca do trograničja Srbije, Rumunjske i Bugarske i nazad, u organizaciji FIJET-a Srbije i turističkih zajednica Donjeg Podunavlja u potpunosti ispunila, pa čak i premašila moja očekivanja.

Kraj je to u kojem srdačni ljudi čuvaju svoje drevne običaje, ali ne ljubomorno, već inkluzivno dijeleći ih sa svima koji žele proniknuti u njihov mikrokozmos. Kraj je to u kojem se jede sjajna ambijentalna hrana i piju sjajna domaća vina i rakije. Kraj je to koji obiluje predivnim prirodnim ljepotama i zadivljujućim, monumentalnim kulturno – povijesnim spomenicima. Sinergija kvalitetne enogastronomije, prirode i kulture najjednostavnija je, a ujedno i najuspješnija formula za uspješnu turističku destinaciju.

U tih pet dana prošli smo stvarno puno toga, ali puno toga i nismo. Na um mi padaju random redoslijedom npr. tvrđava Fetislam u Kladovu, Trajanova tabla, vidikovac Ploče pod Velikim Štrbcem, Felix Romuliana u Zaječaru, Brnjička lira…  Tako bih mogao nabrajati unedogled, ali to je zapravo dobro jer su to sve motivi da se čovjek ponovno vrati u ovaj kraj, ali drugi put barem na deset dana. Donje Podunavlje vraćam ti se opet!

About Author