VINA BEĆARUŠA – VINA SA ŽENSKIM POTPISOM SA SJEVERA HRVATSKE BARANJE
Na sjeveru hrvatskog dijela Baranje, u mjestu Gajić, na adresi Gajić planina 10 nalazi se obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Vlatke Jurković koje proizvodi vina koja se na tržište plasiraju pod brandom Bećaruša.
Jedna je to od rijetkih vinarija na ovome području koja svoje proizvode plasira na tržište. Naime, velika većina baranjskih vinarija nalazi se na južnome obodu vinorodne baranjske planine, na potezu od Karanca do Zmajevca. Riječ je o etabliranim i vinoljupcima dobro poznatima vinarijama poput Svijetlih dvora i vinarije Szabo iz Karanca, vinarija Pinkert i Kolar iz Suze, te vinarija Josić, Kalazić, Kusić, Zajec iz vinske prijestolnice Baranje – Zmajevca. Na južnim padinama Banskog Brda lociran je i baranjski vinski gigant – Belje sa novom vinarijom u Kamencu i starim podrumom u Kneževim vinogradima. Stoga je sjeverni dio Baranje za većinu vinskih turista terra incognita koju tek trebaju otkriti. A to se ne odnosi samo na vinske turiste. Doduše i Vlatkin vinograd iako katastarski pripada općini Draž lociran je na početku južnih padina Banskog brda i gleda ka Zmajevcu, ali sam vinski podrum, kao što je već navedeno nalazi se u Gajiću.
Ako govorimo o Baranji u turističkom smislu, razina ponude je ondje znatno veća no u ostatku matične županije, ali gotovo svi sadrži su koncentrirani na baranjskoj turističkoj transverzali koja se pruža od Osijeka, odnosno Podravlja kao njegova prigradska naselja lociranoga u Baranji do Batine na Dunavu. Sjever Baranje, odnosno područje općine Draž koja osim istoimenog mjesta obuhvaća još i naselja Batina, Duboševica, Gajić, Podolje i Topolje još uvijek je za većinu ljudi skriven i nepoznat, sa izuzetkom nekih dijelova kao što je vikend naselje Puškaš na Topoljskom dunavcu ili vikend naselje Zeleni otok kod Batine na kojem se nalazi i jedina baranjska plaža na samom Dunavu.
U posljednjih nekoliko godina sve je više evenata i manifestacija koji za cilj imaju ljudima koji nisu domicilni na ovome području približiti i dočarati ljepotu i draži ovog dijela Baranje. Dovoljno je spomenuti cikloturističku manifestaciju Deer & bike, te hiking event Lessing, nakon čijeg službenog dijeli slijedi druženje u podrumu Filipa Golubova Cara (uz Vlatku Jurković jednog od rijetkih vinara „s markicom“ s toga područja), a koje već nekoliko godina zaredom organizira udruga Karašicka Republika, svakako treba spomenuti i novouređenu plažu u Dražu, na istočnom kraju Topoljskog dunavca na kojoj se uz brojne sadržaje nalazi i Piki beach bar. Kako nam Vlatka kaže dobar dio posjetitelja „baranjskog Zrća“ je u potrazi za finim baranjskim vinom dolutao i do njene vinarije koja je od plaže u Dražu udaljena svega tri kilometra.
Šokantnim zvuči podatak da je na području današnje općine Draž 2011. godine registrirano čak ¾ manje stanovnika no sto godina ranije, ali ono što ohrabruje je činjenica da u posljednje vrijeme potencijal ovoga područja uočavaju i ljudi iz urbanih sredina, a jedna od njih je i Vlatka Jurković. Pokretanjem obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva u Gajiću Vlatka se pridružila nizu Osječana koji su u Baranji vidjeli priliku, te odlučili ovdje uložiti svoje vrijeme i energiju. A taj niz je uistinu podugačak; od Damira Josića i Slavka Kalazića, do Viktora Tašića i Jasmine Vučemilović – Šimunović. I ne samo da je uložila u Baranji, Vlatka je ovdje odlučila i živjeti. Inače po struci je mag. ing. prehrambene tehnologije, trenutno je zaposlena u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu, radni vijek je započela na poljoprivrednom institutu, a cijeli radni vijek radi u poljoprivrednim laboratorijima. „Cijeli radni vijek sam u poljoprivredi, pa je valjda i logično bilo da se odselim na selo“, kroz smijeh nam govori Vlatka.
Ljubav prema Baranji na Vlatku je kako sama kaže prenio njen otac Vlatko, dugogodišnji novinar radija Osijek i voditelj folklorno – turističkih manifestacija u Baranji koji također posjeduje imanje sa vinogradom u neposrednoj blizini OPG-a svoje kćeri, a upravo je tata i sugerirao da Vlatka svoja vina na tržište plasira pod imenom Bećaruša, dok je za vizualni dizajn i izgled etiketa na kojima dominira štikla zaslužan Ivan Kapetanović, vlasnik obrta za dizajn i programiranje Lunatron. „Kada je tata ovdje kupio zemlju i počeo graditi vikendicu, naravno, dolazila sam mu pomoći. Kako se do ovdje iz Osijeka može doći na pet različitih načina putem sam upoznavala Baranju i shvatila kako je ona u biti predivna i jedinstvena. Kada sam otkrila put preko Kopačkog rita oduševila sam se pustarama, a to je samo jedan od djelića baranjskog mozaika.“
Zajedno posjeduju oko 2 ha vinograda. Od toga je 0,5 ha „starih“ nasada koje su zatekli kada su kupili zemljište, a ostalo su novi nasadi. Pola nasada je pod graševinom, vinskom sortom koja je najkarakterističnija za ovo podneblje, a osim graševine buteljira još i sauvignon, cabernet sauvignon, te rosé na bazi zweigelta, a dio se naravno prodaje i u rinfuzi, na kućnome pragu.
Vlatka je dosad svoja vina predstavila na ovogodišnjem WineOs-u održanom u siječnju, te na osječkim večerima vina i umjetnosti. Sudjelovali su, kao jedina vinarija sa sjeverne strane Banskog Brda na Danima otvorenih podruma baranjskog vinogorja, surogat manifestaciji Gator festa koji ove godine nije održan zbog zna se – korona virusa. „Imali smo oko osamdeset posjetitelja i atmosfera je bila stvarno dobra. Za glazbu je bio zadužen naš prijatelj Jimmy, a vinski gulaš je pravio Ivan Ivančić, posjetitelji su sjedili na balama sijena, a osim što su degustirali mnogi su i kupili vina za ponijeti kući, a cijeli party je potrajao do iza ponoći.“
Prateći aktualne trendove svoje vinske uratke distribuira i u Osijek, „na kućni prag“, a što se termina dostave tiče najbolje je popratiti njihov facebook profil, ali vina je najljepše kušati tamo gdje ona i nastaju – u vinskom podrumu. A njen vinski podrum specifičan je po tome što za razliku od ostalih baranjskih vinskih podruma – gatora nije ukopan u les, već u stijenu, pa imate osjećaj kao da se nalazite u spilji. „Ovo imanje sam kupila prvenstveno zbog očuvanog vinskog podruma kojeg smo dodatno produžili. Da nismo naišli na stijenu produžili bismo ga još malo. No dobro, ovo je jedinstvena vizualna atrakcija kakvu nema nitko drugi u Baranji.“ U planu je i uređenje kušaonice čime bi mogli primati i veće skupine gostiju.
Osim po „pećinskom podrumu“ i činjenici da se nalazi na sjevernoj strani Banskog Brda ova vinarija je specifična i po tome što je jedna od samo dvije baranjske vinarije koje su osnovale žene. Žene imaju značajnu ulogu u baranjskom vinarstvu. Dovoljno je samo spomenuti sestre Sibilu i Kingu Kolar iz Suze ili sestre Anastaziju i Andreju Szabo iz Karanca koje su nastavile obiteljsku tradiciju bavljenja vinarstvom, ali jedine dvije baranjske vinarije koje su osnovale žene su zmajevačka vinarija Vukoje na južnoj strani i gajićka vinarija Bećaruša na sjevernoj strani baranjske planine.
Kao što je već navedeno za ime „Bećaruša“ zaslužan je Vlatkin tata, a to ime je svojevrsni hommage šokačkoj tradiciji ovoga kraja. Sela Duboševica, Topolje, Gajić i Draž tradicionalna su šokačka mjesta, pa tako u obližnjem Topolju postoji i etno muzej Šokačka kuća, a u Batini kod spomenika Pobjeda ili narodski rečeno „kod Julke“ 2018. godine održan je i Festival tista, tj. tradicionalnih šokačkih delicija od tijesta, kao svojevrstan uvod u revalorizaciju tradicionalne gastronomije ovoga kraja.
Degustaciju u podrumu smo započeli sa novom, ovogodišnjem graševinom koja je tik do punog dozrijevanja. U podrumu dozrijeva i bijeli cuvée od graševine i sauvignona, koji je još „nemiran“ i trebati će mu malo duže vremena za puno sazrijevanje, a ta kupaža je nastala sasvim slučajno: „jedne godine, u samim počecima naše vinske priče ponestalo nam je bačvi, pa smo sauvignon i graševinu stavili u jednu bačvu, nismo znali što će od toga na kraju ispasti, a krajnji rezultat je bio odličan, te smo stoga odlučili i nadalje raditi tu kupažu.“
O razlikama između svoje i drugih baranjskih vinarija Vlatka kaže: „Iako ljudi u posljednje vrijeme traže uglavnom slađa vina mi slatka vina ne proizvodimo. Tipičan primjer je naš rosé koji je trpkiji od većine drugih proizvođača. Najslađe vino koje imamo je sauvignon. Ne robujemo trendovima, već želimo ponuditi vina autentična za ovo podneblje, proizvedena tradicionalnim metodama. Doduše naša ovogodišnja vina će imati nešto više sladora, ali jednostavno stoga što je bila takva godina.“ Odmah sam se sjetio Zoltána Horvátha, vlasnika vinske kuće Planina iz Mohača, baštinika šokačke vinarske tradicije u mađarskom dijelu Baranje koji mi je rezolutno rekao da „Rosé mora biti suh kao kost“, bez neprevrelog šećera i da su vinari u Hrvatskoj tu priču oko roséa malo krivo shvatili.
Na pitanje da li se njihov pristup proizvodnji vina promijenio nakon što su odlučili iskoračiti na tržište Vlatka odgovara: „Vina za tržište pravimo na isti onaj način kako smo ih pravili za sebe. Ono mora biti fino, pitko i autentično, kao da je pravljeno za prijatelje.“ I u budućnosti kane ostati boutique vinarija i ne širiti nasade već ulagati u turističke sadržaje kako bi što više svoga vina plasirali „na kućnome pragu“. S tim pristupom benefiti su obostrani; kako za proizvođače koji izbjegavaju posrednike u lancu distribucije, a tako i za potrošače, ljubitelje dobre vinske kapljice koji imaju priliku kušati vina tamo gdje ona i nastaju. Aplicirali su na EU fondove za razvoj turističke infrastrukture, a u slučaju i da ishod natječaja kojim slučajem bude negativan Vlatka je odlučna u tome da to naprave, makar i u punom iznosu iz vlastitih sredstava. „Uz naša vina posjetiteljima kanimo nuditi i delicije koje drugdje nemaju prilike kušati, kako bi doživljaj posjete bio jedinstven. Kada imate takvu priču onda Vam udaljenost od većih urbanih centara ne predstavlja problem, jer pravim gurmanima i hedonistima nije problem prevaliti veći put kako bi iskusili nešto jedinstveno i autentično. Kobasice od vepra, čobanac od divlje svinje i srnetine, pijetla ili kako Šokci kažu pitla s trgancima, samo su neke od gastro ideja o kojima razmišljamo.“
Kada već pišemo o vinariji lociranoj o Gajiću mora se spomenuti da je u Gajiću živio i Jerko Zlatarić, široj javnosti gotovo nepoznata osoba, ali čovjek koji je najzaslužniji za to što se Baranja, odnosno njen južni dio danas uopće nalazi u Hrvatskoj, a ne u Vojvodini, odnosno Srbiji. Početkom lipnja ove godine kod crkve svetih Petra i Pavla koja se nalazi ni šest kilometara od vinarije Vlatke Jurković obilježena je 100. obljetnica potpisivanja Trianonskog mirovnog sporazuma kojim je utvrđeno razgraničenje između Mađarske i Kraljevine SHS, a kojim je do tada jedinstvena mađarska županija Baranja podijeljena na dva dijela, no prvi put u sastav Hrvatske Baranja ulazi 25 godina kasnije, a do tada je bila dio Bačke oblasti, odnosno kasnije Dunavske banovine sa sjedištem u Novom Sadu. Zanimljiva je povijesna činjenica i to da su prilikom formiranja Banovine Hrvatske 1939. godine da su iz Dunavske banovine izdvojeni i njoj pripojeni Ilok i Šid, ali ne i Baranja. Zahvaljujući baranjskim Šokcima i njihovom predstavniku Jerku Zlatariću danas se ovaj biser Panonije između Drave i Dunava danas nalazi u Hrvatskoj.
Nakon graševine kušali smo i sauvignon, doduše prošlogodišnji, iz 2019. godine. „Za razliku od graševine koja ima punu dozrelost već krajem prvog mjeseca, po meni se sauvignon i cabernet sauvignon prije petog mjeseca ne smiju ni taknuti“ govori Vlatka. Ističe da vodi računa o tome da u svojim vinima održava što nižu razinu sumpora, a svi znaju da je sumpor u vinu zaslužan za mamurluk. „Na ovogodišnjoj manifestaciji HeadOnEast prišao mi je jedan dečko i rekao da se kod mene jučer napio, ali da ga nije boljela glava kao što ga inače zna boljeti kada pretjera s vinom i da se eto vratio da bi pio opet. Komična scena, ali osim što sam se nasmijala, priznajem i da mi je bilo drago to čuti.“
Degustaciju smo zaključili sa sjajnim cabernet sauvignonom i dotakli se planova za budućnost, a Vlatka nam je otkrila da osim vina u budućnosti kani praviti i rakije, a „vesela mašina“ je već nabavljena.
Osim što su sasvim solidne kvalitete, vina Vlatke Jurković imaju i više no prihvatljivu cijenu, te butelja kupljena izravno od vinarije košta svega 30,00 kn, što spada u best buy kategoriju, te svima onima koji to još nisu učinili preporučujem da kušaju vina Bećaruša. Svima onima koji još nisu istražili sjeverni dio hrvatske Baranje predlažem da to učine što prije. Od Dunava i Topoljskog dunavca do sjevernih obronaka Banskog Brda vodi put preko plodnih oranica, a razdaljina je puno manja nego od Kopačkog rita do južnih obronaka baranjske planine, te Vam u ovom dijelu Baranje treba puno manje vremena da obiđete sve ono prirodne znamenitosti karakteristične za Baranju. A kada se umorite od lutanje za okrjepu Vam je uvijek na raspolaganju to fino baranjsko vino.
About Author
